Homer: Ilijada i Odiseja

Ilijada

Ilijada je jedan od dva Homerova epa koji se sastoji od dvadeset i četiri pjevanja. Osnovni motiv je srdžba jednog od najboljih ahejskih junaka, Ahileja, kojega je uvrijedio ahejski vođa Agamemnon jer mu je oteo lijepu robinju Briseidu i zbog toga ne želi sudjelovati u borbi.

Citat, 11. str.: "Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,/ (...) Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe/Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej."

Ahilej se rasrdio, povukao vojsku iz rata te zamolio majku da mu pomogne i zamoli Zeusa da oduzme Grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su pogriješili.

Citat, 25. str.: "Ako, Zeuse o oče, med besmrtnicima tebi/Djelom il' besjedom kojom ugodih, izvrši mi želju:/Mojega sina počasti, od ostalih koji je ljudi/Najkraćeg vijeka, a sada junacima kralj Agamemnon/Pogrdi njega, jer uze mu dar i ima ga sada./Nego o premudri Zeuse sa Olimpa, ti ga počasti,/Dotle Trojancima snagu udjeljuj, dokle Ahejci/Moga ne počaste sina i dikom ne uzvise njega."

Uz Ahilejevu srdžbu, kao motiv bih navela i priču koja se odvija o Trojanskom ratu što dodatno obogaćuje ovaj ep, isto kao i Homerovi pomalo nejasni epiteti i riječi.

Citat, 30. str.: "Bješe krivonog i hrom na jednu nogu, a pleći/Njegove grbave bjehu ka prsima pognute skupa,/Šiljasta bješe mu glava i rijetkom posuta kosom."

U drugom pjevanju Odisej potiče Grke na borbu, a u trećem pjevanju Paris izaziva Menelaja na borbu. Zato u četvrtom pjevanju započinje bitka, a Diomed, grčki junak, ranjava Afroditu i Aresa.

Citat, 46. str.: "Onda mjedenim kopljem Diomed grlati bojnik/Mahne, a Palada onda Atena potisne koplje/Aresu u dno slabina, gdje mjedeni pasaše pojas;/Tu ga pogodivši rani Diomed i naguli kožu."

I Diomed biva ranjen od Parisa, nakon što je s Odisejem uhodio Trojance. Hektor se borio s Ajantom, a Agamemnon se povukao. U trinaestom pjevanju Posejdon potiče Grke na borbu, a Hera mu pomaže. No, Zeus mu zabranjuje da se upleće u sukob. Zato u bitku ulazi Patroklo i ubija Sarpedona, no naposljetku biva ubijen od Hektora.

Citat, 84. str.: "U dno slabina odmah te proturi koplje kroz njega./Sruši se, stane ga jek, Ahejci se rastuže vrlo."

Potom, Ahilej saznaje za njegovu smrt i dobiva novo oružje od Hefesta, na nagovor Tetide. On se vraća u bitku nakon pomirdbe s Agamemnonom, isto kao i bogovi. Ahilej susreće Hektora ispred vrata Troje i ubija ga, te vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.

Citat, 101. str.: "Tu baš suparnika probode kopljem Ahilej/I rt koplja mu kroz vrat mekani iziđe odmah."

Nakon Hektorove smrti, Ahilej predaje Prijamu njegovo tijelo. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

Citat, 116. str.: "A kad svijetlo svijeta već deseta osvanu zora,/Onda roneći suze iznesu Hektora smjelog,/Na vrh lomače metnu mrtvaca i zapale vatru."

Odiseja

Odiseja je mlađi i kraći Homerov ep i za razliku od Ilijade, prikazuje nam miran život starih Grka. Ep je nazvan prema glavnom junaku Odiseju, koji prerasta u čovjeka nemirna duha, pustolova, čija putovanja obilježavaju ovaj ep. Nakon što je niz godina proveo u zarobljeništvu nimfe Kalipse na otoku Ogigiju, bogovi oslobađaju Odiseja koji žuri kući. U međuvremenu Atena pomaže njegovom sinu Telenahu da otjera prosce njegove majke.

Citat, 152. str.: "Da l' će se vratiti on i kući kazniti svojoj/Prosce il' neće, a tebi i samom velim da smišljaš/Kako bi iz kuće mogo izbaciti prosce tolike."

No, Posejdon razbije Odisejev brod, a on nailazi na kralja Alkonija, te mu prepričava svoje doživljaje.

Citat, 191. str.: "Zviždeći glasno Kiklop tad tovno okrene stado/K brdu, a ja unutra promišljao sam u duši/Da mu se osvetim ljuto, Atena li slavu mi dade."

Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku, a Atena ga je prerušila u ružnog starca tako da ga nitko ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja, koji lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Uskoro, Telemah prepoznaje svog oca.

Citat, 208. str.: "Tako Odisej reče i poljubi sina, i njemu/Na tlo se odroni suza sa lica, koju je dotle/Jednako potiskivo;Telemah još vjerovat ne htje"

Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraju napad na prosce i na kraju ipak dođe do pokolja prosca.

Citat, 228. str.: "Dvosjekli mač i cičeć strahovito skoči na onog;/Ali u isti čas i Odisej izmetne divni/Hitac i njime on Eurimaha u grudi zgodi/Kod sise, u jetru njemu zabode brzu strijelu."

Odiseja ima sretan završetak i nakon dvadeset i tri pjevanja, u dvadeset i četvrtom pjevanju Penelopa prepoznaje svog muža i ostavlja prosce.

Tit Makcije Plaut: Škrtac

Tvrdica, odnosno Škrtac, Plautova je komedija čiji su likovi sasvim obični ljudi, tek nešto lošiji od prosjeka. To su Euklion, gospodar, odnosno škrtac koji je pronašao zakopano blago u svome domu; Fedra, njegova kćer; Stafila, stara Euklionova sluškinja, kćerina dadilja; Megador, Euklionov susjed; Eunomija, njegova sestra; Likonid, Eunomijin sin; Strobil, sluga u Megadorovoj kući; kuhari Antraks i Kongrion; te sluga Pitodik. Temu određujem prema Euklionovoj škrtosti i pohlepi, što mu je naslijeđena osobina, ali to nije ni čudno pošto mu je obitelj uvijek bila siromašna. Našavši iznenada blago, taj šašavi starac se posve promijenio i zbunio, te se počeo bojati zavisti sugrađana, što potiče ogovaranja.

Citat, 44. str.: "On vodu, kad se pere, žali proliti!"

Temu nepovjerenja naglašavaju i Euklionove riječi na kraju trećeg, odnosno početku četvrtog čina.

Citat, 63., 64. str.: "Pazi, Vjero, nikom da ne odaš tajnu zlata mog!/Nije me strah da će ga itko naći - sakrio sam ga./Ne daj, dakle, Vjero, molim te, da netko taj moj ćup,/krcat zlata, nađe, te odnese predivan taj plijen!"

Osnova zapleta je jednostavna; Euklion se bojao da će mu netko ukrasti zlato, pa je počeo sumnjati u sve oko sebe.

Citat, 23. str.: "Euklion govori Stafili: "Ma nosi se odavde kad ti kažem, van,/ti, gnusno, jastrebooko uhađalo!"

Tijekom dijaloga pisanih u dugom i meni pomalo nerazumljivom stihu, u govoru se javljaju mnoge nove Plautove riječi i usporedbe, odnosno, on se vrlo vješto igra riječima i tako nam stvara još ljepšu sliku o svom djelu, podijeljenom na četiri čina.

Citat, 31. str.: "Pa tvoja mi riječ, sestro, jadan ti ja,/mozak stresa! Tvoj govor je kamen dažd!",

što bi u prijevodu značilo otprilike: "od tvojih mi riječi puca glava jer govoriš kamenje!"

U prvom činu se susrećemo s Euklionom u svađi sa sluškinjom, jer misli da ga je izdala, a njegovu sumnju potkrepljuje i Megadorov dolazak.

Citat, 34. str.: "Stara mu je rekla za zlato, pa to je očito!/Čim uniđem, iščupat ću joj jezik, oči joj iskopati!"

Iako Megador dolazi u miru i od Eukliona želi zatražiti ruku njegove kćeri Fedre, što mu je savjetovala sestra Eunomija, starac i dalje sumnja u njega. A kada sazna razlog njegova dolaska, Euklion ga isprva odbije govoreći da nema novaca za kćerinu udaju, no naposljetku mu ipak da kćerinu ruku kada se ovaj ponudi da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kćer isti dan i udaje, on sakrije zlato u Hram u strahu da ga netko ne ukrade. No, ipak mu Strobil ukrade zlato, a Euklion biva slomljen od jadi.

Citat, 71. str.: "Joj, propadoh, pogiboh, umrijeh!"

Pritom, Eukliona posjeti Likonid kako bi ga obavijestio da njegov ujak više ne želi brak s Fedrom, što Euklionu postaje sumnjivo i on ga optuži da mu je ukrao zlato. No, Likonid od Strobila saznaje istinu i natjera ga da vrati ukradeno zlato, a Euklion, veseo što opet može mirno spavati i svi znaju da je bogat, dragovoljno daje Likonidu svoju kćer.

Citat, 78., 79. str.: "Euklione, ja te preklinjem,/ako tebi, a i tvojoj kćeri, zgriješih, slučajno,/praštaj, daj mi svoju kćer za ženu, kako zakon to/traži!"

Matko Peić: Evropske skitnje

FRANCUSKA

Hrvati u Parizu

Matko Peić nam govori o hrvatskim umjetnicima u Parizu, u Francuskoj, te na vrlo slikovit način opisuje koliko je naša mala Republika Hrvatska zapravo velika, vrijedna i cijenjena država u stranim zemljama, te nam daje do znanja da je život u prošlosti bio jako težak i objašnjava nam razlog odlaska naših ljudi u inozemstvo, gdje su se uspjeli iskazati i zato i dan danas potiču divljenje u očima mladih umjetnika, te svih miljenika umjetnosti.

Citat, 77. str.: "Mi u prošlosti ne samo da nismo mogli dovesti k sebi strane umjetnike, nego smo, zbog teških uvjeta života morali izgubiti čak i svoje vlastite umjetnike koji su otišli u svijet tražiti kruha. Nema evropskog dvora na kojem nisu gradili, klesali, slikali."

Tako je u svojim studentskim danima kolegama s fakulteta mogao predstaviti djela naših umjetnika Franje Laurana, njegovog brata Lucijana, te Ivana Duknovića, koji su te mlade studente zaista zadivili i predstavili im Hrvatsku u pravom svijetlu.

Citat, 77. str.: "Znam da svi poznajete Franju Lauranu, renesansnog kipara, i njegovog brata Lucijana. Svi znate za onu ljepotu koju je Lucijan ostvario gradeći u Italiji, u Urbinu za vojskovodu od Montefeltra. Znate i za Franjina djela na Siciliji, u Avignonu, nadasve za one skulpture u Napulju na Arco di Castel Nuovo. No, rijetko tko pomišlja da je ovaj, uz Desiderija da Settignana, najtankoćutniji portrerist, autor poprsja Beatrice Aragonske i Battiste Sforze, rođen u mjestu zvanom Vrana kraj Zadra i da je, kao i njegov brat Lucijan, Hrvat!"

Našli slikari su te mlade studente itekako dojmili, a to se događa iz dana u dan u stranim zemljama. To nam daje potencijal, poštenje, ugled, a Matko Peić je samo jedan od mnogih Hrvata koji cijene svoju državu i govore o njoj u pozitivnom smislu i iako je prošao kroz Europu i vidio mnoga čudesna djela i doživio puno avantura, Hrvatska će mu zauvijek ostati u srcu, makar i sada, 11 godina nakon njegove smrti. Naravno, isto tako će i ostati u srcu stranaca, a to dokazuje i izjava jednog Poljaka tijekom Peićevog posjeta Louvreu.

Citat, 78. str.: "Da vam Hrvata nema, mi Slaveni uopće ne bismo bili u Louvreu!"

BELGIJA

Rubens i hrvatsko slikarstvo

Matko Peić se nalazi u Belgiji i upoznaje nas sa Peterom Paulom Rubensom, jednim od najvećih slikarskih majstora svih vremena, te ga povezuje sa hrvatskim slikarstvom.

Citat, 107. str.: "Ako je ikoja hrvatska pokrajina mogla šire i življe otvoriti Rubensu vrata, onda je to Slavonija."

Peić nam opisuje Rubensa, te govori o Izidoru Kršnjavi, našem likovnom administratoru, koji je bio jedan od prvih naših "rubensista", odnosno, proučavao je i doslovno kopirao Rubensove slike.

Citat, 107. str.: "Odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu, dakle, lice krajnje razumsko - šokiran Rubensovim beskompromisnim vitalitetom - Kršnjavi se vratio Slavoniji, Našicama, sebi, slikarstvu! Kopirajući studirao je Rubensove slike!"

Nakratko nam spominje i hrvatskog slikara i grafičara Crnčića, koji je u svojim uspomenama Rubensa opisao kao profesora, odnosno, Rubens je trebao biti oživljavač u jednoj nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upoznajemo se i s Ivanom Tišovom, te Josipom Račićem koji su također cijenili Rubensova djela i bili su njegovi sljedbenici.

Citat, 108. str.: "Vi ste mali Rubens! -Te je riječi čuo i zabilježio Vladimir Becić u času kad je stari profesor, voditelj crtačkog tečaja u Akademiji u Munchenu, vidio crteže jednoga od budućih osnivača "Hrvatske škole" i hrvatskog modernog slikarstva uopće - Josipa Račića."

Zapravo, iz svih tih primjera vidimo koliko je Rubens bio i ostao cijenjen, ali najveći rubensovac hrvatskog slikarstva svih vremena bez sumnje je Vladimir Becić.

Citat, 108. str.: "Rubensovac i dušom, i tijelom, i umjetnošću, i životom! Kad bi se jednom priredila izložba s naslovom "Rubens u svijetu", iz naše zemlje malo koji od naših slikara mogao bi se staviti ispred Becića!"

ENGLESKA

Naša umjetnost u londonskim galerijama

Peić nas dovodi u London, gdje se susrećemo s nekoliko naših umjetnika čija djela počasno stoje izložena u londonskim galerijama. Nakon što smo saznali da je Pariz po Hrvatima značajan u kiparstvu, a isto tako i Italija, sada znamo da je i Velika Britanija bila odredište naših umjetnika.

Citat, 172. str.: "Začudit će se netko kad kažem da Velika Britanija, koju su dosad najmanje spominjali kao zemlju u kojoj bi naši ljudi trebali putovati da vide djela svojih likovnih umjetnika, da baš ta Velika Britanija ima u svojim muzejima, galerijama i knjižnicama nekoliko djela koja su u pojedinim slučajevima ono najbolje što su neki, i to bez sumnje najvredniji likovni umjetnici naše zemlje od svog stvaranja ostavili."

Peić se našao u galeriji Soane Museum, gdje je imao priliku vidjeti knjigu minijatura Julija Klovića, koja je za taj muzej tolika dragocjenost da ju ne izlažu u vitrini, nego ju čuvaju u trezoru i pokazuju tek u prisutnosti službenika muzeja.

Citat, 174. str.: "Preda mnom na stolu stajala je knjiga ukrašena rukom našeg velikog minijaturista Julija Klovića, umjetnika koji je rođen 1498. godine u Grižanima u Hrvatskom primorju, i koji je naš najveći slikar što smo ga do danas uopće imali, već u svoje doba toliko cijenjen da su ga suvremenici nazivali "Mali Michelangelo"."

Upoznali smo se i s drugim djelima izloženim u londonskim galerijama. Tako se u galeriji Victoria and Albert Museum stoji izložen lijep mramoran reljef, koji se pripisuje Ivanu Duknoviću, a u National Gallery se nalazi slika koja se pripisuje Jurju Čulinoviću, našem slikaru koji se susreće i u Parizu.

Citat, 176. str.: "Kad čovjek sve to vidi u Londonu, onda dolazi do zaključka da u tom gradu ima isto toliko, ako ne i više, djela naših likovnih umjetnika kao i u mnogim gradovima svijeta."

Peićeve riječi zvuče jako poučno, jer mnogi od nas nisu znali koliko se zapravo naša umjetnost proširila po svijetu, a to je i jako lijepoza Hrvate, za našu kulturu jer nas ljudi poštivaju kada to vide. No, po meni je žalosno što sama Republika Hrvatska nema toliko znamenitosti i što naši umjetnici nisu ostajali u svojoj domovini, već su trbuhom za kruhom odlazili u inozemstvo.

Matko Peić: Skitnje

Od Zagreba do Siska

Matko Peić nam vrlo slikovito opisuje put od Zagreba do Siska i iznosi nam svoja duboka razmišljanja. Nalazi se u Zagrebu sredinom ljeta i shvatio je da ne želi otići na more prije nego se osvježi u vlažnim i zelenim predjelima Turopolja, te sa bilježnicom i olovkom u ruci kreće na putovanje. Ukrcava se u vlak i uživa promatrajući prirodu i ljude oko sebe kroz prozor vagona.

Citat, 8. str.: "Turopoljke, Posavke! Koliko života i sna u njihovim rukama. Meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna. Najopreznije ženske ruke, koje čitav dan drže jaje, pažljive da ne prekinu žuč, kad iz rasporene guske vade slatka jetra. Meki njihov govor i nije ništa drugo nego dozivanje mijaukanjem, kokodakanjem. Te žene su onaj čudestveni magnet koji ugledate u trenu iz expresa, kako iz vrtova punih kovrčica i sjemena jednom jedinom malom kretnjom ruke doziva pijetla, zalutale patke."

Iznimno mi je drago što se Peiću sviđa naš krajolik, jer tako pohvalnim i lijepim riječima opisuje svoje doživljaje, a svaki detalj pažljivo promotri i zapiše nešto o njemu. Promatrajući sav taj pejzaž naviru mu uspomene i sjećanja iz mladosti i djetinjstva, te još više uživa u putovanju do Siska, ali i kroz svoje misli. Kako se udaljava od Zagreba, približava se Sisku, prolazeći kroz Veliku Goricu, Mraclin, Peščenicu, Lekenik, Gredu, Stupno. Sve su to mjesta vrijedna spomena, jer svako ima svoje značenje i poseban opis, ljude, kuće, životinje i običaje, makar su svi vrlo blizu jedno drugome.

Citat, 11. str.: "Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta."

Napokon stiže u Sisak, taj grad koji mu je toliko prirastao srcu. Ne samo zbog svojih povijesnih obilježja i posebne mirnoće koja mu pruža lagodan odmor, već i zbog uljudnih ljudi i prekrasnog pejzaža koji ga okružuje.

Citat, 11. str.: "Pejzaž pred Siskom je koritast. Daleko od vojarna i sudova sisačkih, vjetrić se ovdje igra sa starim orasima. Tu mladi jastreb namješta oko i oštri nokte prije nego zaokruži nad Sisak. Ovi grmovi puni su perja i krvi ukradenih pačića. Tu su seoske birtije sa stolcima koji cvile, s debelim gredama i s kelnericom kojoj je noga okružena madežima i raspijukanim pilićima."

Ščitarjevo

Peić nas upoznaje s hrvatskim selom Ščitarjevom, smještenom u Turopolju, koji ima obilježja još iz rimskog doba.

Citat, 104. str.: "Neka velika prethistorijska tišina, u koju nikada nije unišao pljusak vesala, leži nad ovim rimskim i hrvatskim selom."

Ovaj putopis Matka Peića započinje opisom mirne rijeke, te njezinog okoliša. No, pažnju mu odvlači stari i napušteni rimski sarkofag, koji ga očarava svojom ljepotom, iako je prekriven mahovinom i lišćem.

Citat, 105. str.: "Lišajevi su se crnjeli siti ljeta, a limeni pjetlić na crkvi postao je ljubičast kao mokro grožđe."

Peić zanemaruje starost i vanjski izgled sakrofaga već u njemu vidi nešto potpuno jedinstveno, lijepo, pa i čisto. Zadivljuje ga koliko tajni taj sarkofag u sebi čuva i kroz što je sve prošao. Iznimno ga cijeni, te ga opisuje najljepšim riječima, a u sebi zauvijek pronalazi mjesto gdje će ga čuvati, isto kao i Dijanu, božicu šuma i lova.

Citat, 106. str.: "Kakve li čari biti sarkofag u Turopolju! Njegov klasični profil meni govori da bi to bio posljednji domašaj: biti sarkofag i svojom bijelom antičkom geometrijom složiti ovaj nježni crni rasap brvnara, jorgovana i đubrenika u perpektivni red na kraju kojeg stoji jednostavan i lijep teokritovski prizor: goveda idu uz blake -i zajedno pasu čas zemlju, čas nebo."

Kobilje

Na svome putu od Zagreba do Siska, Peić je prolazio kroz napušteno selo Kobilje, u kojem jedina živa bića koje možemo sresti su životinje.

Citat, 62. str.: "Kobilje je danas ogromna krčevina. Nebesa leže na nepovrijeđenom mulju i oblak spava u šašu s rodom. Tu se vuku zmije duge, srebrne, bezazlene. Izlegu se u korijenu jasena pa do smrti preplaze sjenokoše cijelog Kobilja, travanjskom kišom nasjajene, grmljavinom divno izuzrujane."

Te životinje, kao npr. zmije, tamo žive lagodnim životom. Nitko ih ne uznemiruje, ne ometa, pa žive spokojno i mirno. No ljudima koji potječu iz tog mjesta, čiji su korijeni tamo ostali, trebalo bi biti žao što je Kobilje tako napušteno, te bi trebali ponovno oživjeti to selo i urediti ga. Peiću za oko zapinju konji koji bezbrižno pasu zelena prostranstva, a da nisu ni svjesni koliko ih težak život očekuje ako se čovjek vrati u to mjesto.

Citat, 63. str.: "Kobilje je pejzaž mlade ždrebice -one visoke, dugih, vitkih nogu, kojoj je najmiliji čas ljeti, kad iz vrelog žita iznenada dune prohladni nizinski zrak noseći miris naglog pljuska, leda, nevremena, smrti. Ona voli časove kad se sve u prirodi prestraši i traži da se negdje sakrije, uvuče."

Opis ovoga kraja završava motivom osamljenosti prirode u Kobilju, jer je tamo sve zapušteno, zaraslo. Tužno zvuči koliko su ljudi zapravo nemarni, ali je ovaj pejzaž i sada lijep. Sve je to priroda; obilježje toga kraja, makar i zelena plijesan, te neki propali mjesečev samet.

Milan Begović: Bez trećega

"Bez trećega", Milana Begovića dramsko je djelo s psihološkim razmatranjima na ljubomoru, za koju između dvoje ljudi ne treba postojati treća osoba, već mogućnost da je ta osoba ipak prisutna. To uvijek postoji u mislima onoga koji voli neku osobu i strepi za nju. Ova drama broji samo dva glavna lika, a to su Marko Barić i njegova žena Giga, koji nakon Markova izbivanja jer je nekoliko godina bio zarobljen u Sovjetskoj Rusiji, započinju žestoku svađu jer Marko smatra da mu žena nije bila vjerna.

Citat, 12. str.: "Ja se ne šalim i nije mi do šale. Vrlo lako da si bila ona koju tražim, ali sada više nisi ona."

Mogućnost nevjere je prikazana kroz uzrok ljubomore s time što upoznajemo Gigu i njezin život, koji je u drami samo pretpostavka; a Marko živi s tom ljubomorom koja ostavlja dojam nečega neutaživog, neuhvatljivog.

Prilikom svađe s Gigom, Marko je saznao da ga je ona dala proglasiti mrtvim, što ga je prilično šokiralo.

Citat, 46. str.: "Nemoj plakati. Mi mrtvi ni za što nemamo tako malo smisla kao za suze živih. Sad će jedan sat. Vrijeme kad se mrtvi, što se skitaju po svijetu, vraćaju natrag u svoj konak."

Sve je kobno završilo. U jednom trenutku Marko je bio sretan saznavši da mu je Giga ipak bila vjerna, i prestao je biti ljubomoran. Bio je spreman za vječan život s Gigom. No, ipak se saznala prava istina.

Citat, 61. str.: "Pa naravno da si dobro slutio! To je već poznato kako vi muškarci imate za to izvrstan osjećaj. Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik koji se dovezao večeras sa mnom? A tekar liječnik! Još kao mala djevojčica ludovala sam za njim. Ljubila sam se s njim na jednim ferijama i kakve me je samo perverzitete naučio."

Giga je priznala Marku da joj se gadi, te ga je s tom iskrenom brutalnošću slamala na komadiće. No, kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvatila revolver, koje je i upotrijebila nakon upozorenja.

Citat, 62. str.: "GIGA (ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju. Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, s najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano): 82-17. -Jest. -Doktore Mika. -Da, ja sam. -Ubila sam svoga muža."

I više je nego učito koliko ljubav zna biti kobna, ali kada se i ljubomora umiješa onda je kraj još bolniji i teži.

August Šenoa: Zlatarovo zlato

Roman "Zlatarovo zlato" prvi je hrvatski roman preko kojeg nam August Šenoa govori o povijesti grada Zagreba i njegovim građanima, te životu Hrvata u 16. stoljeću. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima, monolozima i čestim dugačkim opisima koji nam opisuju prostor i likove u kojem se radnja odvija. Temu romana određujem prema sukobima s Turcima i borbe Hrvata za očuvanje banske vlasti, pa bi tema zapravo mogla biti "mržnja i zlo među Gregorijancem i građanima Zagreba", ili pak "sukob Zagrepčana i Gregorijanca zbog prava na Medvedgrad". To je zapravo i polazišni motiv u romanu, istodobno s ljubavi, te sudbinom kćeri zlatara Krupića, Dore, koja je ujedno i zlatarovo zlato.

Citat, 44. str.: "Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila da je nijesu smatrali djetetom; da su je dapače svi nazivali "zlatarovom mudrijašicom", jer se mala -a nije to za ono doba šala -naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža Dragšića."

Znači, radnja romana podijeljena je na dvije paralelne radnje: povijesnu i ljubavnu. U središtu zbivanja likova su Dora i njezin otac, zlatar Krupić, istodobno sa Stjepkom Gregorijancem, ponosnim i silovitim plemićem, gospodarem Medvedragada, te njegovim sinom Pavlom, koji s Dorom čini jedan nesretno zaljubljeni par, jer su u to vrijeme bili iz različitih društvenih staleža, nisu se smjeli voljeti, a kamoli ženiti. Po svemu sudeći, pisac nam pokušava karakterizacijom likova prikazati da "nije zlato sve što sja" i da odjeća ne čini čovjeka.

Citat, 41. str.: "Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto požmirnula u Božji svijet."

Dorina i Pavlova ljubav zaista je bila nesretna, a njihovi protivnici pokazali su koliko ljudska duša može biti iskvarena i zla. Iako je to doba bilo svojstveno raznim ratovima, pobunama i bitkama, sama pomisao na zlobnika koji je otrovao Doru, te barunicu Klaru, koju pisac predstavlja kao fatalnu ljepoticu, ali zlu i iskvarenu do srži, shvatim da je život nepredvidljiv, te da ga treba svakodnevno što bolje iskoristiti, ali treba imati na umu da se moramo čuvati ljudi, jer nisu svi obdareni vrlinama, već ih ima različitog karaktera i misli.

Citat, 252. str.: "Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu. Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je li to san? Nije. Evo, na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda ju je konjik izgubio. Od straha prekrsti se Dora. Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorijela kao žeženo gvožđe. Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom. -Oče! Pavle! Zraka! -vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu!"

Udovica Klara je htjela Pavla samo za sebe i ostvarila je svoj cilj. U početku svih nesreća koje su ga zadesile, Pavle je saznao pravu istinu o svojoj obitelji, te otkrio da uz barat Niku ima još jednog brata, Jerka, no ipak se Gregorijančevo ime nije održalo. Jer, nakon što je Stjepko sklopio mir sa Zagrebom i preminuo, za njim su pošli Pavao i Niko, a Jerko se zaredio. I ipak je udovica Klara i dalje ostala samo udovica.

Marija Jurić Zagorka: Kneginja iz Petrinjske ulice

Kneginja iz Petrinjske ulice, roman je koji mi se izrazito sviđa jer je komponiran kao svojevrsna sinteza pustolovnog romana i kriminalističke priče, a to je ujedno i povijesni roman. Tema mu je jedinstvena, ali i najšire razgranata. To je tema o nepredvidljivosti, nerazumnosti i neumjerenosti ljubavnih osjećaja. Ljubav je najveće dobro koje se u trenu može pretvoriti u najveće zlo; to je nemilosrdno osvajanje koje vodi čovjeka u tamne strane postojanja i u nepredvidive mogućnosti. Zločin postoji u dnu svake ljubavne sreće.

Roman je ispričan u trećem licu, a to pripovijedanje često je isprekidano dugim dijalozima i velikim monološkim ispripovijestima, koje su vrlo važne za Šimeka, detektiva u ovom djelu koji kroz cijeli roman saznaje okrutne tajne i prolazi kroz vrlo teške trenutke u svome i životu ostalih, odnosno glavnih likova.

U centru odnosa među likovima nalazi se jedan tragičan par nasuprot kojih se nalazi puno likova koji im pokušavaju razoriti sreću i živote.

Citat: "Darinka se bacila na postelju i skrila lice u sivi uznički gunj. -A ipak do toga nebi došlo da si mi bila iskrena i da si slušala svoju majku.

Darinka skoči s postelje i pogleda majku. -Ti možda sumnjaš da sam ja išta kriva?"

Mlada je Darinka završila u pritvoru zbog neizmjerne ljubavi prema Emilu, zbog kojeg čak ni majci nije htjela priznati istinu, ali nije bila kriva za ubojstvo Vanićke, koja je i pokrenula lavinu osjećaja i otkrivanje nikad neizrečenih tajni, ujedno i da je Darinka njezina kćer. U meni su se tijekom čitanja pobudili snažni osjećaji znatiželje i nestrpljivosti zbog hrpe zapleta i nerazjašnjivih priča, ali i strah nakon otkrića nekih tajni.

Citat: "On pohtje do komisije koja je stajala u krugu. Pod je u tim prostorijama bio sasvim dignut, a među pijeskom i piljevinom koja bijaše pod daskama ležao je -kostur. Pravi ljudski kostur."

Vanićka je ljubila Borčinskog, ali i pokazala koliko ljubav može biti kobna i zla, a ljudska duša istrovana, ohola i osvetoljubljiva.

Citat: "I uživala sam što sam petnaest godina gazila po njegovom truplu kao što je on gazio po mojoj duši."

Cijeli je roman napet i uzbudljiv, ali Vanićkino posmrtno pismo je najuzbudljiviji dio romana jer se otkrivaju najveće tajne u nj. To je remek-djelo Zagorkinog pisanja. Ono nije napisano samo u prvom licu jer se unutar toga nalaze dijalozi, prizori i razmišljanja drugih likova, a i Zagorka je upotrijebila i specifičan oblik slobodnog neupravnog govora. Direktnost, iznenadnost i spretnost, sve su to komponente koje omogućuju Zagorki da ovim romanom privuče čitatelje, što joj itekako uspijeva.